Kod nas se dvoji što je ispravan pristup prema športu, koliko se treba i smije "tražiti
  od športaša"? Stoga će ova tema nekima biti pravi šok, a nekima ludo dobar primjer
  jer  vojska traži veliko odricanje i cijelog čovjeka. Kao i vrhunski šport. Mala razlika.

  Predsjednik indonezijskog Saveza (PBSI), general Djoko Santoso, bio je nakon OI u
  Pekingu vidno nezadovoljan postignutim rezultatima. Zaključak: zaostaje se za Kinom.
  Badminton je u Indoneziji božanstvo - može se, želi se i mora se više od postignutog

                      Pelatnas Pratama

Izrađen je specifičan program za 23 juniora i 16 juniorki > poslani su u Indonezijsku Vojnu Akademiju (u Magalangu), s zadaćom kod juniora izgraditi disciplinu + pobjednički duh + moral = mentalitet pobjednika! Vrijeme trajanja? 6 mjeseci!
Igrači su ulaskom prihvatili sve regule ponašanja, rada i života Akademije. Pohađali su više civilnu nego vojnu obuku i učili o časti vojske, UN-u itd. Zabranjen im je mobitel, internet i sva ostala sredstva komunikacija već su morali biti usredotočeni samo i jedino na svoje zadaće u Akademiji. Za greške su bili strogo kažnjavani (trbušnjacima, trčanjem, i sl.)

    Raspored kakav ima i vojska;
    4.00 buđenje, higijena i jutarnja gimnastika
    5.00 imaju 30 minuta za tuširanje i odmor
    6.00 doručak
    8.00-12.00 obuka i trening
    ručak i dnevni odmor
    15.00-18.00 poslijepodnevne vježbe
    večera
    22.00 laku noć

    Tko se to usudi napraviti u HR? Max. 100%!